Prijeratni uvjeti

Ideja o svemirskom istraživanju u Ruskom kraljevstvu prisutna je i prije Prvog svjetskog rata u pisanjima Konstantina Ciolkovskog. On je objavio pionirske radove u kasnim godinama 19. i ranim godinama 20. stoljeća koji su uključivali koncept rakete s više stupnjeva. Praktički aspekti koji su izgrađeni na eksperimentima koje su proveli članovi GIRD-a(Istraživačka skupina za reaktivnu propulziju). 18. kolovoza 1933. lansirana je prva sovjetska raketa od strane GIRD-a na tekuće gorivo.

Nijemci

Tijekom 1930-ih sovjetski raketni tehnologija se mogla uspoređivati s onom njemačkom. Joseph Stalin nakon toga zaustavlja njezin napredak zbog Velike čistke u cijelom sovjetskom savezu. Mnogi su znanstvenici tada ubijeni ili zatvoreni. Tijekom Drugog svjetskog rata rusi su bili zadivljeni njemačkom raketnom tehnologijom na istočnoj fronti. Amerikanci su ipak nakon pada Trećeg rajha tajno prevezli većinu njemačkih znanstvenika i raketa u Ameriku. Ta operacija poznata je pod nazivom Paperclip. Neki su znanstvenici ipak pali u sovjetske ruke gdje su držani sve do ranih 1950-ih. Tamo su bili bili prisiljeni raditi na replici rakete V-2, pod nazivom R-1.

Utrka s NASA-om

Za razliku od američkog svemirskog programa koji je imao jedinstvenog administratora, sovjetski je bio podijeljen na nekoliko dizajnerskih skupina. Unatoč velikim uspjesima Sputnika i Vostoka, Korolevov projektantski ured OKB-1 suočio se sa većom konkurencijom od suparničkih glavnih dizajnera, Mihaila Yangelija, Valentina Glushkova i Vladimira Chelomeia. Korolev je planirao krenuti naprijed sa Soyuz letjelicama i N-1 teškim pojačivačima koji bi bili temelj stalne svemirske postaje s ljudstvom. Međutim uvjeren je da se usredotoči na misije blizu Zemlje i međuplanetarne misije bez ljudske posade. Mihail Yangelij, isprva Korolev pomoćnik, 1954. godine dobio je vlastiti dizajnerski ured koji je prvenstveno radio na vojnom svemirskom programu. On je ispočetka imao bolji tim za projektiranje raketnih motora. Nakon nesreće Nedelina 1960. godine, Yandel je bio usmjeren na razvoj ICBM-a. Valentine Glushkov, glavni dizajner raketnih motora, imao je određenih osobnih problema s Korolevom te mu je odbio razviti kriogene motore s jednom komorom koje je treba za izgradnju teških pojačivača za rakete. S druge strane Tihog oceana, program Apollo uznemirio je glavne sovjetske dizajnere koji su zahtijevali od vlade vlastiti svemirski program kojim bi konkurirali Amerikancima. Dobili su odobrenje za više projekata koji se preklapaju. Više od tri godine nakon što su Amerikanci objavili plan osvajanja Mjeseca, to je učinio i Sovjetski savez na Korolevu upornost. Njihov okvirni datum slijetanja trebao je biti za 50. godišnjicu Oktobarske revolucije.

Poslije Koroleva

Nakon rutinske operacije na kojoj mu je otkriven rak, kao i od komplikacija sa srcem i teškog krvarenja, Korolev je umro u siječnju 1966. Nasljedio ga je Kerim Kerimov koji je ostao na toj funkciji sljedećih 25 godina. Jedno od njegovih najvećih postignuća smatra se uspostavljanjem svemirske postaje "Mir" (1986.). Vodstvo nad dizajnerskim uredom OKB-1 dobio je Vasilj Mišina koji je imao zadaću do 1967. poslati čovjeka do Mjeseca (u lunarnu orbitu), a 1968. sletjeti na Mjesec. Mišin ipak nije imao politički autoritet kao Korolev, a i dalje je mu je konkurencija puhala za vratom. Tako je pod pritiskom dopustio lansiranje Soyuz-a 1, 1967. Letjelica nikada nije prošla testiranje i imala je brojne dizajnerske greške. Posljedica toga bila je i smrt Vladimira Komarova...

Nakon te katastrofe, Sovjeti su poraženi u utrci slanja prvog čovjeka do Mjeseca. Apollo 8 to je uspio u 1968. Unatoč tome, Mišin je nastavio s razvojem problematične N1 rakete u nadi da će Amerikanci imati neuspjeh koji će omogućiti Sovjetima da prvi slete na Mjesec. 5. siječnja 1969. došlo je do uspjeha u spajanju letjelica Soyuz 4 i 5 s ciljem testiranja tehnike sastajanja, pristajanja i prijenosa posade. Nakon 4 neuspješna testiranja N1, raketni je sustav konačno napušten, a s time i ideja o spuštanju na Mjesec sa samo jednim lansiranjem. Osim samih spuštanja na Mjesec, Sovjetski je program (Spuštanja na Mjesec) uključivao i stvaranje višenamjenske baze na Mjesecu. Nakon neuspjeha s N1, Chelomei je uvjerio Ustinov-a da odobri njegov program za poboljšanje svoje svemirske vojne stanice Almaz. To je za cilj imalo pobjediti najavljivani američki " Skylab". Mišin je ostao u kontroli tog projekta (imena: Salyut). Njegova odluka da leti s tročlanom posadom bez odjela pod tlakom umjesto s dvočlanom s tlačnim odjelima, stajala je posadu života pri povratku na Zemlju (1971.).

Michinov kraj

Nakon fatalnog leta Salyut-a 1, Michin je uklonjen iz brojnih projekata, a Chelomei je vratio kontrolu nad Salyutom. Nakon suradnje s NASA-om na testnom projektu Apollo Soyuz, sovjetsko je rukovodstvo odlučilo da je potreban novi pristup upravljanju, a 1974. godine N1 je otkazan i Mishin skupa s njim. Stroren je jedinstveni dizajnerski ured NPO Energia s Glushko-m kao glavnim dizajnerom. Usprkos neuspjehu s lunarnim misijama, sovjetski je savez uspio u dvije misije automatskog vraćanja letjelica s misija(Lunokhod i Luna). Također su nastavljeni i programi orijentirani Marsu s manjim uspjesima. Istraživanja Venere i Halleyjevog kometa u misijama Venera i Vega bila su znatno učinkovitija.